utorak, 03.04.2007.
Kad sam imala 16...i deset godina kasnije
Baš mi je drago da smo se večeras našle. Ti i ja: solo. Ko u stara dobra vremena,ha? Sjećaš se onih dana u srednjoj kad smo živjele za petak i za izlazak? Koliko puta me je boljelo grlo, ali sam svejedno išla u školu samo zato da bi me starci pustili van za vikend….priča tak meni moja frendica, a i ja pričam njoj. Koji put mi je baš tako gušt, dogovorimo se za neobaveznu cugu..popijemo koju Žuju i sve je nekako lagano,meko,sjetno i ko da imam 16. . Jebote,kad sam imala 16?!!!! Fakat je prošlo milijon svjetlosnih godina..ponekad mi se baš tako čini..A znaš kaj je najbolje od svega..? –ja se još uvijek znam osjećati ko ona gimnazijalka koja sluša Sabbathe, puši svoje prve cigarete i povlači prve dimove trave.
-Imam dugo počešljanu kosu na razdjeljak tako savršeno na sredini glave,da se divim sama sebi. Ten me muči i uvijek dobijem neki glupi prišt baš na dan kad trebam biti lijepa i najljepša jer večeras idem na njegov koncert! On večeras svira i preko prijateljevog prijatelja me pozvao da dođem,kao onak,usput. Ofkors da ću doći,onako,kao usput!!! Nabacit ću svoje smeđe marte,samterice u kojima mi je guza super slatka i neku kričavo,ludu,baš sam hippy majcu. Oči su mi glavni adut u cijelom tom dojmu,pa im posvećujem posebnu pažnju-tamno sjenilo i crna olovka i brdo maskare na duge trepavice. Naravno, narukvice oko ruke, kožica oko vrata i ja sam si mrak..a valjda ću biti i njemu. Pijem s frendicama bambus i opasno se podmazujemo..litre nestaju za tren trena. Moram svoju nervozu i uzbuđenje što ću ga vidjeti nekako ukrotiti,pa bolje da popijem još čašu na eks! Slušamo Boba i povučemo koji dim, al strepimo da ne upadne ko od staraca u sobu i zato se ne smijemo smijati glasno. Kolektivno pišanje negdje u mraku i maglovito kročimo po ulici. Pjevamo,vjerojatno,kao i uvijek neku tako cool pjesmu i nije nam jasno zašto nas ljudi gledaju ispod oka. Koji ljudi? Ma,ljubomorni su kaj smo mlade i lude,kaj ne?
On je tamo! DA!!! Isuse Bože! On je tamo,kak je zgodan..ima onu svoju majcu s kapuljačom!!! AAAaaaaaaa! Zadnji put kad smo bili skupa poslije onog koncerta, kad smo se ljubili tamo kod stage-a… e, imao je tu istu majcu. Baš je lijepo mirisala po omekšivaču..ili mu je to kosa mirisala? Ma sav je mirišljav..baš slatko!! Vidio me, al priča s frendovima! Osmjeh je nabacio! Yes! Yes! Pravim se frajerica…kao sva sam flegma pa pijem pivu s curama kod šanka i okrenula sam se leđima, a frendica snima situaciju i govori mi dal me gleda.. “Gleda te!..a ja -Sereš!, a ona: ”Ma fakat, gleda te! Pa ne bi ti lagala! On je lud za tobom i večeras ćete se opet biti skupa!” Pa smo sve sretne i skakućemo ko skakvci u žitu! Svira onaj bend u kojem svira od onog jednog dečka iz škole-njegov brat! Nije zgodan. Al dobro sviraju.. Bacamo se po podiju, ne dira nas ništa, a ja luda da luđa ne mogu biti!
Za pola sata evo njega na stage-u.. joj, micek, kak je sramežljiv.. uvijek stoji tak sa strane da ga niko nemre vidjet! Morat ću opet u prvi red da ga vidim i da on vidi mene da ga vidim. Ajme,svira i smješka mi se! MENI!! Achtung! Achtung! Svi ljudi nazočni-jeste primjetili da me gleda???? Izgleda da niko nije primjetio,al ja jesam i nakon što sam se osvrnula oko sebe i vidjela da ne gleda neku drugu curu-jer su oko mene samo frajeri-ja mogu pred časnim sudom potvrditi da se smješka meni!!! Večeras će biti moj! Uh,kako ga volim! Baš me zanima kako će nam izgledati djeca..Hm..koliko bi on htio imati djece? Brijem da negdje troje..baš izgleda onak očinski, drago i toplo! Otpio je gutljaj pive i obrisao usta rukavom svoje prekrasne majce! A sigurno bi meni uvijek kupio cvijeće za Valentinovo i priređivao mi svakava mala iznenađenja! A samo ne znam..zašto se uvijek kad se vidimo-ljubimo i grlimo u mraku..a nikad zapravo nije uzeo moj broj moba? Ah,tako je sramežljiv, pa ne zna kako bi pitao…Znam da me voli kako i ja volim njega! On je čovjek mog života!!!!
Uf,koncert je gotov! Evo ga za pola sata kod mene.. Frendice su kao slučajno morale negdje otići, a mi ostali solo…danas mu ne treba puno, već je stavio ruku na moje dupe. Nije mi to baš neki filing pred toliko ljudi, ali ok…vidi se koliko me voli!!!! Poslije se ljubimo i ja sam sretna…on je nešto danas šutljiv..ma nema veze,valjda ga jadnička nešto muči. Al ja ću mu uvijek pomoći kad mu to zatreba. Al ne večeras, večeras nije trenutak za to! Već je kasno pa moram doma, mora i on…kao, vidimo se..bok…odlazim od njega i ponovno plačem i ponovno me slomio na tužne kriške i ponovno si govorim-nikad više s njim. Znam da me ne voli i varam samu sebe. Sjedim kod stare škole i pušim cigaretu da sperem okus njega sa svojih usana. Mrzim ga tako jako jer ga volim sad još više. Nije on za mene. Znam…
Vidjela sam ga danas,u prolazu,slučajno..nakon dugo vremena…ne mogu vjerovat,al nekak sam se čudno osjećala…Dugo sam ga dugo voljela…bio mi je prva ljubav, a prve ljubavi se najintenzivnije doživljavaju…nevjerojatno, nisam osjećala prema njemu ništa-ni sreću, ni tugu, ni ljutnju, ma ništa! Prazna ploča!Tabula rasa! Sušta ambivalentnost! Al smješno je bilo to što sam sada vidjela da njemu nije svejedno i imao je ozareno lice poput nekog klinca. Poljubio me u ruku i iskomplementirao kako dobro izgledam. Nisam rekla ništa. Bila sam pazna. Nekoliko godina,on mi je bio sve…a sada mi je tako relativna jedinka..čestica u zraku.. Koji put se naježim kad shvatim kako vrijeme mijenja puno stvari i kako nekad najveći osjećaji mogu nestati i gotovo da ih se nikada ni ne sjetiš!Uf,naježila sam se!
One klinke u martama koja sluša Sabbathe i pije bambus..nje više nema---živi u mojem malom sefu koji je lijepo spremljen u dno moga ormara i ponekad se sef otvori pa navru uspomene. Smješne. Ponekad čudne. Nekad tužno-radosne… ali uvijek samo moje!!!!
Stara moja,eto,sve sam ti ispričala..a kaj ima kod tebe? Daj čekaj,prvo da naručim još svakoj po jednu pivu!
- 22:14 -
subota, 24.03.2007.
Zapleši sa njom uz neku glupu pjesmu
Položi mi ruke na kosu snenu i dotakni mi čelo trepavicom mekom.
Ispari u jutro za svitanja zore.
Otputuj vlakom s kartom u jednom smjeru.
Izgubi se u nepoznatoj zemlji i zaboravi moju adresu i broj.
Kada čuješ osmijeh koji svira poput moga-ne reci nikom da te podsjeća na mene.
U baru uz pivo i dim cigarete, prihvati pogled one tajanstvene žene u kutu.
Zapleši sa njom uz neku glupu pjesmu.
Ne misli na moju kosu snenu i ruku koju sam ti grijala strasno.
Nisam. Ne. Nema me. Shvati. Zaboravi da me je ikada bilo.
- 22:34 -
četvrtak, 22.03.2007.
Pa sad ti reci što se vidi u očima
Vidi ovog čovjeka. Što on sada misli? ~”Ne znam. A što ti misliš?” -Ona ga je počela proučavati. Sjedio je na klupici ispred banke. Neprestance se okreće.Čeka li on nekoga,ili…? Vidim taj zanimljiv detalj. Ima dvije različite čarape,baš duhovito! I da su barem slične boje,ali ne. Ne! Jedna je žuta,a lijeva je plava,svijetloplava. Što sad čovjek može zaključiti o takvom jednom slučajnom pojedincu? Može li se sav zaključak izvesti iz jedne obične,trivijalne činjenice-da ima žutu i plavu čarapu?! Svijetloplavu.
“Žuta” kaže ~”Čovjek je,očito,beskučnik,skitnica i nema mu druge nego da obuče što ima. Ma sigurno je skitnica, nema što drugo raditi,sada poslijepodne,ovdje ispred banke. Samo besposličari i lutalici tako sjede bez živciranja na klupici. Ma nema druge. On je beskućnik. VIDI MU SE U OČIMA…”
“Zelena” je imala drugačije mišljenje. ~”Taj X-man je običan,zaposlen muškarac. Pravi radoholoičar, možda ne svojom željom, ali svojim potrebama. Ima ženu,starijeg sina, dva blizanca i malu curicu, njegovu mezimicu. Ustane ujutro, kad ga probudi vekerica; brzo pod tuš, ispijanje kave (gorke i bljutave), brzi potez češljom po još mokroj kosi, košulja koju je žena jučer ispeglala i iz ladice nabrzaka navlači čarape i pritom govori ženi kako moraju razmisliti o kreditu za veći stan.Ovih 60 kvadrata je svima pretijesno.U tolikoj žurbi,strci i košmaru nije ni pogledao što oblači, a kamoli koje je boje. Ma kažem vam, garantiram 100%, on je radoholičar, rastrgan između miljionjonjonjonjon stvari. Zato je i sjedio ispred banke, čeka na dogovoreni sastanak. VIDI MU SE U OČIMA.”
A ti “Ljubičasta”,koja je tvoja ideja? ~”Ma..nešto puno jednostavnije..Tip je freak, frik, totalka!! Znate takve! Pa svi smo svjedoci takvih koji žele biti nešto,ono nešto, posebno, drugačije,drugo,novo,vauuuu! Pa onda to najčešće ispolje na neke “niski IQ” načine. Ovaj, da kažem, jadnik, patetikus, misli da je strašna faca,pa nek mu i bude. Za njega su žuta i plava čarapa odraz njegova posebna statusa u društvu koji želi izgraditi. Vjeruje da se takvim činom i svojim stilom odjevanja može izdvojiti iz mase. Pa nek mu i bude! On je freak i gotovo! VIDI MU SE U OČIMA!”
Ja samo čekam da dođem na red, puknut ću više!”Crvena” je dakle na redu. ~”Moram priznati da sam pomalo razočarana u vas…Pa zar ne vidite tog jadnika? Stalno se okreće,vrpolji, pa se češka, zuji, bzzz, bzzz, čudan je..I?..Ajme,pa jeste tuke i ništa više. Pa tip je zateleban do ušiju. Čovjek je zaljubljen! Hej! On voli.Voli potpuno i neiscrpno.Voli svoju dragu curu. Ne curu, već djevojku. Puno je ljepše kad se kaže djevojka. Djevojka je nježnije, iskrenije, kako treba… I zato što je toliko zaljubljen-od svog tog zanosa i svih tih strelica ljubavi, koje su pogodile njegov mozak i srce i druge organe, on je tako-tek slučajno, nenamjerno navukao plavu(svjetloplavu) i žutu čarapu.Ah,jadnik zaljubljeni. VIDI MU SE U OČIMA.”
I koja je “duša” sada u pravu? Pitam se pitam i nemam blage veze. Glavna poanta je ta da se mnogo toga može vidjeti i pročitati u očima. Oči su prozor duše. Možeš se smijati očima-pa da ti se skupe kapci,stvore male borice i jednostavno oči su ti sretne.
A isto tako oči znaju biti tužne,jako-krvnički. Suze su tada glavni svjedok naše tuge. Teku tako nevino i plaho, a opet su neobuzdano brze i mokre i vlažne od jada i bespomoćnosti.
~”Ti to dijeliš previše strogo, to su dvije krajnosti”-kaže ona meni. Uplakane i sretne oči. A što reći za čovjeka poput ovog? Sijedi na klupi i ima te svoje otvorene oči, zelene i lijepe.. A što ti sada vidiš u tim očima? Što ti govore? Ima takvih pogleda koji su tako tajanstveni i ne možeš ih nikako dokučiti.
“Zelena” mu prilazi. Čovjek ne obraća pažnju na nju. Za par sekundi će nam sve biti jasno. Upitat će ga zašto ima različite čarape i za par sekundi problem riješen!
Jedna sekunda. Dvije sekunde.. Tri sekunde… Četiri sekunde…. Dakle,što reći…prošlo je par sekundi.
“Zelena” dolazi i baš je nekako čudna, crvena u licu. Zbunjena. Što je bilo s tim “skitnica-radoholičar-freak-zaljubljenim čovjekom”?
Pa,čovjek i dalje sjedi,ne gleda za njom..
~ “Ja ne vjerujem!Mi smo odvratne osobe. Kako smo jadne i glupe i mutave i fuj!Fuj!Fuj!fuuuuuuuuj!!!!”
~”Očeš prestat srat i reći što je bilo??? Ha?”………………….
~”Pa…………………………. Čovjek je slijep!!!!!…………..
…………………………………………………………………
…………………………………………………………………eto,slijep je…..
“Duše!” su pognule glave. Rekle nisu ništa. Šutjele su tiho. Žale čovjeka, a znaju da se ljudi ne smiju žaliti-tako su ih učili.
Oči su ih prevarile.Čije oči-njihove ili njegove? Ne znam.Nije ni važno.
- 21:13 -
ponedjeljak, 19.03.2007.
Saga o glumici
Pa što ako si tako nasmijan i ako si postavio to svoje najljepše lice baš večeras..
Ne smeta me što si obukao baš onu majcu koju si imao na našem prvom dejtu..
Svaki zagrljaj nije izazivao nikakve oluje i slomljena jedra u meni..
Isprepleteni prsti su mi bili najprijateljskija moguća stvar..
Pjesma koja kao da je namjerno pokušala provocirati govoreći o tome što bi bilo da smo ostali skupa-nije me uopće asocirala na nas dvoje..
Nikako i ništa me tada nije smetalo..
O draga moja jadnice,kako uvijek isčupaš snagu iz pete i budeš tako savršeno nedodirljivo sretna...kako si uvijek tako mila i nesputana?Zašto si mu htjela pokazati kako ti je dobro dok je on hvalio tvoju super novu frizuru? Malena moja,nije vidio da te još boli...ili da te tek počinje boljeti,da ti nedostaje i da su ti oči još uvijek suhe..još ne možeš ni plakati zbog njega...valjda ti je duša isplakala svoje u dubini tvojih snova,pa te dnevna svjetlost i buka drugih ljudi jednostavno zaustavlja da te suze navru...očito je trebalo biti tako..
Mila,dobra si glumica,ali kome koristi ta gluma? Nitko ti za to neće platiti i nitko te zbog toga neće ni obožavati..barem ne onaj koji je bitan u cijeloj ovoj sagi o ničemu!
- 21:03 -
četvrtak, 23.11.2006.
Prije svitanja
Ležala sam na pučini morskoj,lahoru vjetra i mirisu koralja. Sunce mi je bila najveća utjeha; milovalo mi je slanu kosu i štipalo me svojom toplinom. Smijeh mi je bio glasan i nesputan, iskren, djetinjski naivan. Držala sam u ruci kamen koji mi je davao snagu, nadljudsku snagu, hrabrost i moć. Bila sam lijepa, poput školjke pred sumrak kada se sprema na počinak...tajanstvena i blaga,krhka i svojeglava. Zaželjela sam sutra izgraditi dvorac od suza,na pješćanoj plaži,na tihom žalu. Pjevala bi pjesmu glasno u sebi. Pjesmu o tebi i meni. Pjesmu o meni i tebi. Ribe bi mi davale ritam, a morska trava simfonijsku pratnju. Cvijet u kosi i haljinu od zraka odjenula bih samo zbog tebe. Sanjala sam o tom jutru kada će plima poljubiti oseku i kada ćeš ti poljubiti mene.
- 22:42 -
četvrtak, 02.11.2006.
Dok jedem sendvič
Imala sam onu slatku majcu u kojoj sam znala da ću te ostaviti bez daha..htjela sam da misliš da sam slatka,jednostavna,prirodna i lijepa…nisam posezala za nekim jačim adutima niti razmišljala o nekom dekolteu do pupka ili vamp make up-u koji mi ponekad dobro stoji…htjela sam da me vidiš kakva ja zaista jesam,zbunjeno normalna,prirodno zvrkasta i uplašena kao srna u cirkusu…
Tako je i bilo,takav si osjećaj i imao o meni..
Rekla sam da sam gladna jer nisam znala što bi drugo rekla u onom trenutku kada si mi “slučajno” dotaknuo ruku…I kupili smo sendviče..Veći sendvič u životu nisam pojela jer nisam mogla otvoriti usta od muke i leptirića koje sam imala u želucu..teško sam gutala i nisam mogla žvakati koliko su mi usta bila suha..borila sam se sama sa sobom,a još uz to sam pazila da mi majoneza ne iscuri po jakni dok smo sjedili na klupici i gledali parove kako prolaze kraj nas…
Vidio si malog ježa koji me je preplašio jer sam mislila da je miš,naravno zavrištala sam,a ti si se naravno nasmijao.
Rastopio si me svojom dječakom reakcijom…pohitao si do ježa i dragao ga po bodljama..nagovarao si i mene,al mene je bilo strah,pa sam samo stajala pokraj tebe i razmišljala kako je ova situacija s ježom ona koja je presudna,prelomna i koja mi je sve rekla…Ovaj mali mi se sviđa,da!sviđa mi se!
Moj sendvič je bio daleko od toga da je bio pri kraju i zaista nisam više mogla glumiti da mi se jede…pa sam njemu dala jer znam da je on gladan,a ja baš ovih dana ne mogu kao puno jesti,ser,ser,ser…
Zapalio je cigaretu i pitao me da li mi je hladno…Nije mi bilo hladno,al sam se pravila da je i čak sam počela glumit drhtanje od hladnoće kako bi mu dala mig da nešto poduzme…ah,muške li naivnosti…Zagrljaj je pao vrlo brzo…napeta tišina u kojoj sam uživala totalno.
Onaj osjećaj kada je sve tako izvjesno,kada vidiš da je kemija obavila svoju kemijsku reakciju,atomi su se poslagali,mjehurići zapjenili,a mjesec pojačao svoju žarulju na romantičan sjaj…E,pa to se desilo tada… Bio si moja mala igračka,nešto mekano na što sam oslonila svoju glavu, zvuk cvrčka na plaži u borovima, zvuk one pjesme koju tako volim(a nikako da zapamtim refren)…
To si mi sve bio..prije koliko? Mjesec?Dva?Godinu,dvije godine? He,ne znam više…bio si nekad i nikad više…Al uspomena mala i slatka je samo moja i upisana kao u spomenar neke klinke iz osnovnjaka…
- 21:45 -
ponedjeljak, 23.10.2006.
Budi...
Pusti tišinu da te zaškaklja po pupku i sjeni da ti pomiluje jamicu na licu…
Pronađi sebe u djetetu koje se igra u parku i rukama hrli prema nebu jer želi uhvatiti veliku žutu loptu koja je visoko,visoko iznad oblaka…
Pronađi sreću u trenutku dok čekaš tramvaj i promatraš lica koja vjerojatno više nikada nećeš vidjeti…
Nasmiješi se nekome kada te bezazleno pogleda i pokloni svoju toplinu koja grije snagom vatre…
Probaj biti sretan i ako se osjećaš pokislo…
Probaj plakati iako ti je nasretniji dan u životu…
Budi sjetan…
Budi nestrpljiv…
Budi usplahiren…
Budi zaprepašten…
Budi zaljubljen…
Budi ostavljen…
Budi nešto i pokaži da si čovjek…
Nemoj biti kamen…Kamen šuti i živi u svojoj samoći…
Udahni u njega miris života i kamen će dobiti svoj smisao,dobit će dušu i mene koja te voli…
- 22:59 -
utorak, 17.10.2006.
pahulja mokra...
Imam te na dlanu kao prošle zime onu mokru pahulju na dlanu…
Tako si lijep,sjajan i blistaš mi u zjenici oka,ali nekako si prolazan i nestaješ čim sam puhnula u tebe..ostaje mi samo mokra mrlja i nekako mi blijedis,nestaješ,na dlanu kao da te više nema…samo je sjećanje da si malo prije bio tu…
Bojm ti se prići i reći ti što mislim..kažeš da me razumiješ i da imaš strpljenja.
Ali, vidim da ne razumiješ ništa i nije ti jasno zašto sam tako komplicirano zakomplicirana komplicirajuća biljka… kažeš da me ne treba biti strah,da si uz mene kao prva jutarnja kava bez koje ne mogu. Tvrdiš da sam usplahirena bez razloga i da vjetar neće doći ako ga sama ne zazivam.
Kako da ti objasnim da su oluje dio mene i mojeg bitka?
Kako da ti kažem da te želim,al da se bojim da mi tvoja pahulja ne nestane iz dlana?
Kako ti reći ono što ni sama ne znam?
- 22:52 -
utorak, 03.10.2006.
mjesec kao dan
vidjela sam te neplanirano i naglo...imao si svoj odvratan osmjeh na licu u kojima sam se onda zaljubila..
ni ne znaš da sam te vidjela jer nismo bili u istoj dimenziji..
a sada kad sam te vidjela znam kako si se osjećao tih dana kada si bio tamo gdje sam te danas gledala..kako televizija zna biti okrutna stvar..ko bi se tebi nadao...nitko,al sam naletila i vidjela taj odvratan osmjeh..
tu večer te boljela glava,ja sam bila svježe oprane kose i vec s mirisom parfema na koži..nisam te vidjela tu vecer,al si me htio jako zagrliti!
nisi ni znao kako će biti sve jadno i ništavno i glupo..al,ne znaš ti to ni sada,nisi ni mogao znati!
ovaj koji me želi voljeti i koji jede iz moje ruke...taj nažalost ispašta zbog tebe i tvojih jeftinih riječi koje su mi rastalile dušu ko vosak ovu svijeću u kojoj zadnji dah hvata ova mala muha...
on je trebao biti moj spas,moja nada...a zapravo gledajući njega još više me ti boliš i još više sam mala sjenka nekog velkog stabla i nitko ne vidi da me sve to guši!
smiješ se i dalje,s osmjehom koji je tako odvratno prekrasan,a tako iskreno lažan da mi reže lice suzama koje ne peku,koje ne bole..vec su kamene pa glasno padaju na bijelu majcu po kojoj si mi polio vino,kada si me htio ugristi u vrat i pomirisati mi kosu,škakljatime tamo di me škaklja i čvrsto mi stisnuti ruku....
- 00:54 -
četvrtak, 31.08.2006.
"Kako lijep dan"
Još nisam ni shvatila da si tu,a ti si pobjegao u tami jednog dana...
Sada znam da dodir,osmijeh,pogled,poljubac,zagrljaj,žudnja,drhtaj i prsti koji prolaze kroz kosu...sve to može biti laž i velika gluma!
Uvijek me to iznova iznenadi,ražalosti,slomi...kako više otvoriti svoje ruke prema nećem toplom kada je to toplo zapravo žeravica koja peče i ostavlja ožiljke na mome umornome tijelu?!
Pričao si da sam tvoja,jedina,najdraža,najljepša..tako sam jednostavna,spontana i iskrena...volio si to što sam ponekad vrckava,pomalo djetinjasta,zanesena idejama o spašavanju cijelog svijeta...nasmijavala te moja naivnost i to kako sam škakljiva po cijelom tijelu...sve je to tako bilo ,bez sumnji,jednostavno i tako normalno...ali tako je bilo u mojoj maloj,naivnoj,iskrenoj glavi.
Sada mi ostaje opet moja tuga i prijateljica samoća s kojom sam tako bliska i kojoj ne moram ništa reći...plakati ne mogu jer su suze suhe i kamene...ostaje samo prazan pogled koji gleda u daljinu i ne vidi ništa.
Ne želim te vidjeti u gradu,ne želim glumiti da sam dobro kada nisam,ne želim da patiš kao ja jer to ne želim nikome... Bilo bi najljepše sada zaspati i spavati do nekog novog jutra u kojem će sve biti dobro,mirno,bez talasanja straha i strepnji...Oprostila sam ti jer te ne želim mrziti,ne želim imati ikakve osjećaje prema tebi,ni ljubav,ni mržnju,ni očaj,ni tugu...
Sreća čeka na proplanku novog dana, ne znam kada i ne znam gdje,
ali za mene je predodređena i to je ono što me tjera da svaki dan ustanem na noge i da si kažem:Kako lijep dan!!!
- 21:53 -
